Ona: Ljubavi, omrzao mi onaj naš stol, treba da ga ofarbaš u bijelo.

On: Hmmm…

Ona: Budi sretan što nisam pitala da ofarbaš i pod u bijelo.

On: U tom slučaju mogla bi da se pakuješ.

Ona: Sad zvučiš kao bosanac.

On: A ti mislila da su belgijanci bolji??

 

 

On joj je čitao lekciju kako je i njegova generacija vozila prebrzo
ali da se u to doba nisu dijelile kazne. Astronomske.
Ona ga je slušala zabadajući nokte u volan i gutala svako njegovo slovo kao suh, stari hljeb.
Kako će ona zvučati kada ostari?
Otvarajući vrata auta, udahnula je vazduh koji je bio elektrificiran njegovim nemirom.
Njegov strah joj se uvukao pod jezik.
Pomogla mu je da ustane. Znala je da mu je ožiljak na stomaku otrnuo.
I nije to bilo samo od anestezije koju su mu dali da ga uspavaju da bi mu produžili život.
Nekada je on nju držao za ruku i crtao joj konje sa krilima.

Na ulazak u njegovu novu budućnost zagrlila ga je čvrsto i osjetila kako mu je duša pala sa revera.
U zadnjem pogledu vidjela je kristale u njegovim očima.
I tek kada se izgubio iza stakla, izgovirila je riječi;
Sretan put,
Oče.

 

Šutnula je novo razgažene štikle a lijevom rukom otkopčala gornje dugme na farmericama.
Sjela je na rub kreveta a onda se raširenih ruku bacila na isti.
Razmršena kosa na bijeloj postelji se izlila kao zlatno ulje.
Kažiprstom je dotakla donju usnu i nasmijala se.
Znala je da će se vratiti na mjesto zločina.
Tamo če joj on opet topiti žar po ledjima.
Dok ljube se.